Opraštam sebi sve one dane kada sam bila slabić.
Opraštam sebi svu ljutnju na sebe jer sam donela odluke čije posledice nisam najbolje podnela.
Opraštam sebi svu uviđajnost prema onima koji to nikada nisu znali da cene.
Opraštam sebi što sam davala kosti, meso, šake, srce, ramena, kolena, ostala duša, dobro je. Regenerisaću se.
Opraštam sebi sva prebacivanja: teška si, komplikovana si, prezahtevna si, preosetljiva si… sve je to u redu, u drugačijim okolnostima među drugačijim ljudima bila bih originalna, kreativna, inspirativna, jaka. Bilo bi sve ovo prednost, ne slabost.
Ne mora da je uvek do mene.
Opraštam sebi što sam još uvek ovde.
Opraštam sebi što dozvolim da me budale isprovociraju, primitivci, seljaci, glupaci. Nisu vredni.
Opraštam sebi svako objašnjavanje i pravdanje tamo gde za to nije bilo potrebe.
Opraštam sebi što sam neke stvari radila jer sam mislila da se to očekuje od mene.
Opraštam sebi svako “može” kad nije moglo, svako “hoću” kad je bilo neću, svako “idemo” kad mi se ostajalo, svako “u redu je” kada apsolutno ništa nije bilo u redu.
Opraštam sebi što nisam još naučila da uradim šakom o sto. Vežbam. Sto je sve klimaviji.
Opraštam sebi svako prilagođavanje onda kada sam od toga umirala.
Opraštam sebi što sam drugačija, šta bi da sam ista. Ko svi. Neću.
Opraštam sebi svako “ko zna zašto je to dobro”, jer mrzim alibi.
Opraštam sebi svako petljanje sa površnim ljudima, površni ljude najviše dave, skloni se.
Opraštam sebi što još uvek čekam, nešto čekam, a život je ovo sada, ovde.
Opraštam sebi sve nepopijene čaše tople vode sa limunom, svako šetanje golog stomaka i sedenje na ladnom betonu, svaku noć koju nisam odspavala, svaki šamar sebi iz besa, cepanje majice,
Opraštam sebi što ne mogu u kalup,
što nikoga i ništa više ne razumem,
što mislim da se svet može spasiti, ali da je ipak možda kasno, ne žele svi to,
što sam utopista, idealista, romantičar, zanesenjak, čudak,
što sam dopustila da mi ovo ovde to stavi pod znak pitanja.
Opraštam sebi što nisam još češće išla podignute glave.